Pa baš i nismo jednaki (2/2)

Kad dvoje čini isto, nije isto

Zakon kaže da kod pretjecanja onaj koji pretječe mora osigurati prostor za siguran manevar: Članak 66. (1) Pretjecati i obilaziti vozač smije samo ako time ne ometa normalno kretanje vozila koja dolaze iz suprotnog smjera i ako na cesti ima dovoljno prostora za sigurno izvođenje tih radnji. (2) Vozač ne smije pretjecati i obilaziti kad time, s obzirom na karakteristike ceste i postojeće okolnosti na cesti i u prometu ili s obzirom na tehnička svojstva vozila kojim upravlja, ugrožava druge sudionike u prometu.
Tko po zakonu procjenjuje je li pretjecanje sigurno i da li se činom pretjecanja nekoga ugrožava? Onaj koji obavlja radnju pretjecanja, dakle u pravilu vozač automobila. Kod pretjecanja npr. šlepera, koji će vozač automobila pretjecati uz samo 20 cm ostavljenog bočnog razmaka. Nitko normalan. Zašto? Pa zato jer je opasno za onog koji pretječe, a ne za onog kojeg se pretječe. No kada pretječe biciklistu, vozač automobila svjestan je da je potpuno siguran uz isti ostavljeni bočni razmak od 20cm do biciklista. Po zakonu isto, a sigurnosno potpuno različito. Isti je razmak, isti članak zakona, isti je onaj koji obavlja radnju, a posljedica je drastično različita, jer se pretjecanje odnosi na različitog sudionika u prometu.

Kako se osjeća biciklist, super. Uživanac, jel’. Je li vozača šlepera briga za biciklistu. Možda jest, možda jednostavno ne razumije kakvu štetu, opasnost i neugodu stvara drugima na cesti takvim ludostima, a možda jednostavno spada u cca 4% psihopata koji i tako nisu trebali niti biti profiltrirani u testovima u autoškolama, a često niti u testovima za profesionalce (=>Paravinja).

Tisuću psihiča godišnje

Da te na dnevnoj vožnji obiđe 250 vozila, statistika kaže da imaš doticaja s deset psihiča na dan. Sto vožnji godišnje, pa smo na 1.000 susreta u prometu s osobama koje bi po zakonu trebale postupati isključivo po savjesti, dakle po savjesnoj procjeni i brizi za sigurnost drugoga, a za savjest su prikraćeni. Tisuća susreta s osobama koje su opasne u prometu. Ti psihiči upravljaju vozilima kojima biciklistu mogu u svakom trenu usmrtiti bez da se psihiču pri tome išta dogodi.
Kada psihič pretječe drugi auto ili šleper, ili u situaciji pokušaja preticanja kada mu iz suprotnog smjera dolazi teški metal, strah za koji nisu prikraćeni, strah od vlastita stradavanja, za psihiče je dovoljan motiv da pazi što radi. No kada se psihič namjeri na slabijeg, na biciklistu, trebao bi se po zakonu pozvati samo na ono što jednostavno nema, na svoju savjest. Psihiči nemaju savjest.
Ponovimo: Procjena sigurnosti je na onome koji obavlja radnju, dok osjećaj nesigurnosti, odnosno posljedicu radnje trpi onaj drugi, onaj slabiji, biciklist.
Jasno je da vozač koji obavlja radnju pretjecanja nužno ne mora ili ne može imati kvalitetan ili ikakav osjećaj za sigurnost slabijeg. Zakon tu pada, jer ne razlikuje jačeg od slabijeg u opasnoj situaciji kada bitno jači i opasniji treba brinuti o slabijem. Jači to nužno ne mora i učiniti, jer ne mora ili ne može znati/moći razumjeti situaciju slabijeg. Umjesto da je zakonodavac minimalnom udaljenošću propisao siguran razmak kod preticanja, kako se to radi u normalnom svijetu, lopticu procjene i odgovornost je prebacio na one koji o tome znaju manje od zakonodavca i koji su često ili barem ponekad dijelom ili potpuno prikraćeni za motiv i sposobnost procjene tuđe sigurnosti. Zakon je tu ograničen otprilike koliko i prosječan hrvatski političar, različito tretira jednako, umjesto različito, čime u konačnici stvara nejednake i nesigurne uvjete za slabije. Zakon ne štiti slabiju stranu.

Različiti motivi, različite perspektive

Stvar se dakle može na kraju sagledati i na ovaj način. Postoje četiri glavna razloga, četiri motiva, za sigurno i ugodno kretanje sudionika u prometu:
1. Strah za vlastitu sigurnost,
2. Briga za sigurnost drugih sudionika,
3. Strah od sankcija kod nepridržavanja zakona i,
4. Strah od zakonskih sankcija kod stradavanja drugih uslijed vlastite pogreške.

Kod odnosa prema biciklistima prvi se može potpuno zaboraviti, drugi ne postoji kod psihiča, treći općenito ne postoji jer je tvrdim nezabilježen u praksi u RH, a četvrti je polovičan. Četvrti vrijedi samo za situacije kada se biciklist ne može skloniti, ali kada se u opasnoj situaciji biciklist može skloniti, svaki je psihič svjestan da će se biciklist iz straha od stradanja i skloniti, koliko god da po zakonu “imao pravo” da se ne sklanja.
U odnosu auto-auto sigurno je da je prvi, i daleko najjači, motiv strah od vlastita stradavanja uvijek prisutan (jednako i kod psihiča), a isto vrijedi u cijelosti i za četvrti. Dakle svi, pa i psihiči koji su statistički nezanemariv dio sudionika u prometu, uvijek imaju barem dva motiva za pravilno postupanje kada se susreću s drugim autom, dok je kod situacija s biciklistima motiviranost bitno manja, a za psihiče nikakva ili je blizu nuli.

Chesterton je dobro primijetio da luđak nije čovjek koji je izgubio razum, već je to onaj koji je izgubio sve osim razuma, onaj koji je izgubio perspektivu. Manjak perspektive izvire iz prometnog zakona, koji je pisan iz jedne perspektive, onog jačeg na cesti. Perspektiva biciklista kreatorima zakona nije bila bitna i/ili poznata.

Od čega bi zakon trebao krenuti?

Koja bi dakle trebala biti zadaća nedosanjanog iznadprosječnog hrvatskog zakonodavaca, pa onda i izvršitelja zakona. Trebali bi krenuti od činjenica:
– da sadašnji zakon izjednačuje ono što jednako nije,
– da je posljedica tog izjednačavanja nejednakost u sigurnosti korisnika i nejednakost u mogućnosti korištenja prometnica,
– da u cijelom nizu opasnih situacija zakon umjesto da odredi minimalne sigurnosne razmake, procjenu razmaka (sigurnosti) prebacuje na jaču stranu u nadi da će se brinuti za slabiju, iako je činjenica da nezanemariv postotak ljudi nema sposobnosti brige niti sposobnost kvalitetne procjene sigurnosne situacije slabijeg,
– da odnose sudionika u prometu tvar prvo treba sagledati iz perspektive slabijeg.

U zakon treba unijeti odredbe koje će slabije više štititi barem u onom omjeru za koliko su slabiji odnosno motivirati jače da brinu za slabije barem u onoj mjeri u kojoj im nedostaje drugih motiva.
Kod promjene zakona trebalo bi uključiti slabiju stranu u izradu zakona i toj slabijoj strani dati priliku da iz svoje perspektive predloži rješenja koja bi povećala sigurnost slabijih.

Praktična zakonska rješenja

Kada npr. auto pretječe drugi auto, dok istovremeno iz suprotnog smjera dolazi slabiji (biciklist), kada već vozač automobila ne osjeća strah za svoju sigurnost kojeg bi imao da mu u susret dolazi jednako težak komad metala koji bi ga motivirao da ne uzrokuje opasnu situaciju, onda ga treba motivirati mogućnošću da će i u slučaju kada (sklanjanjem biciklista sa ceste) nije došlo do nesreće provesti godinu dana u zatvoru i biti olakšan za npr 300.000kn.
Policija bi trebala provoditi ciljane akcije zaštite biciklista u takvim situacijama, pa i u suradnji s biciklistima i uz pomoć kamera na biciklima koje bi imale teret dokaza, te uz svjedočenja biciklista.
Jednako bi se trebao hladiti i za puno kuna stanjiti onaj koji bi pretjecanjem iz suprotnog smjera prošao blizu bicikliste.
Kada bi prva takva presuda došla u medije, kada bi snimci uz sramoćenje takvih bili javno objavljeni, sigurnost biciklista bi u trenu bitno skočila. Zakon bi trebao odrediti minimalni razmak kod pretjecanja biciklista od strane motornog vozila, npr. 1m u gradu, 1,5 izvan i 0,5m u zonama smirenog prometa. Dalje sve u istom smislu. Nema tu previše posla, niti treba previše mudrosti.

Za većinu problema postoje krajnje jednostavna rješenja. Prosta k’o pasulj. Jesu li za odgovorne i nerješiva?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s