Biciklisti su u opasnosti na cestama zbog brojnih poznatih razloga: lokalne prometne nekulture, loših prometnica, alkohola, mladosti-ludosti,…
No jedan od najvažnijih problema (koji je možda i najlakše rješiv) slabo je poznat, zapravo vjerujem većini i nepoznat, a tiče se pogrešnog polazišta Zakona o sigurnosti prometa na cestama, na što se nadovezuju loša zakonska rješenja.
Polazište zakona je potpuno promašeno, a to je proglašena i normirana jednakost sudionika u prometu koja nema veze s realnošću. Neosporna je i lako saglediva činjenica da su sudionici u prometu bitno nejednaki. Zakon je dakle potpuno neosjetljiv na značajne intrinzične različitosti sudionika u prometnu koje savršeno ignorira, te time ignorira i realnost da ključne različitosti sudionika nužno utječu na njihov međuodnos, na situacije u prometu, te stoga dalje na različite i nedovoljne razine sigurnost sudionika u prometu.
Već čujem, “…ali najvažnije je da smo (biciklisti) po slovu zakona ravnopravni…” Istina, jesmo na papiru. Ali što dalje s time? Koja je uporabna vrijednost takvog papira, odnosno zamisli koja postoji samo na papiru, ali ne i u praksi, na cesti? Pada mi na pamet samo jedna praktična upotreba, no bolje… Vrijednost ukazivanja na tu isključivo normativnu ravnopravnost pristojnije je dovesti u vezu s epitafom: A imao je prednost.
Načela i polazišta
Da bi ostvarili poželjnu jednakost trebalo bi u zakon uvesti različita i posebna prava, a s obzirom na bitne sebi svojstvene nejednake karakteristike, odnosno značajne različitosti pojedinih skupina, a sve kako bi u konačnici i sveukupno svi bili i osjećali se ravnopravno, te podjednako i čim više sigurno i ugodno.
Načelno ok, ali ništa konkretnog. Puno priče i načela, malo prakse i života. Istina, no da bi se problem mogao razumjeti prvo treba, kao što reče jedan pučki mudrac, dobro znati “razlikovati razliku”. Treba i istaknuti i razjasniti polazna načela, jer samo kada i ako je to jasno, i ostalo se može pravilno posložiti, te od načela krenuti. Dakle u oblastima u kojima smo jednaki, morali bi biti jednako tretirani, tamo gdje smo različiti, različito.
Nepravedno je isto tretirati različito, kao što je nepravedno različito tretirati isto. A evo kako se sve razlikujemo…
Fizika hladnog oružja kaže: 81:1, pa i više
Mi imamo sto kilograma “s krevetom”, oni imaju barem tonu ili deset njih. Nas ne štiti niti karoserija, niti masa ispred pod haubom, oni pak imaju još i zračni jastuk i pojas. Mi iz straha i opreza zaobilazimo najmanju rupu, lokvu ili slivnik, oni imaju amortizere i debele i široke gume za te probleme. Za nas je i šljunak pogibeljan, oni ga često niti ne osjete. Mi imamo “motor” od 100W oni od 100kW. Oni nas u trenu mogu ubiti svojim hladnim oružjem, mi njima ne možemo ništa,…
(Oni zagađuju, mi ne. Oni ubijaju i unesrećuju, mi ne. Oni uništavaju prometnice, mi ne. Oni stvaraju dodatni trošak zdravstvu, mi ne,..)
No najdeblja razlika, ona koja je uzrok najvećih problema i opasnosti iskočiti će sasvim jasno uz malo srednjoškolske fizike. 
Biciklist od 100kg (sa biciklom) koji se kreće brzinom od 7m/s (25km/h) posjeduje kinetičku energiju od 2.450J. Automobil od tone koji se kreće brzinom od 20m/s (72km/h) spreman je u s/udaru predati nekome/nečemu svojih, brzinom i masom nakupljenih, 200.000J energije. Fizika+matematika kada se uvedu u priču ne daju previše prostora za pogrešan zaključak => 81:1 je omjer energija do kojih će doći kod sudara.
Ali ne samo to… Kada su u pitanju naleti na osobe, omjer moguće štete i posebno omjer vjerojatnost pogibelji još je i veći zbog nekoliko dodatnih faktora. Gornja formula odnosi se na kruta tijela. Metal karoserije znatno je tvrđi od čovjekova tijela. Udar krutim limom čini u istim uvjetima veću štetu od udara ljudskog tijela. Dodatni i još veći problem je činjenica da energija sudara nakon određenog porasta brzine (odnosno energije i to na kvadrat brzine) postaje kobna. Biciklist može nanijeti kobne ozljede u iznimno rijetkim, zapravo u bizarno nesretnim slučajevima (o čemu pored fizike i zdrava razuma svjedoči i statistika), dok je stradavanje od udara automobila pri posve uobičajenoj brzini u pravilu kobno. Energija biciklista pri uobičajenih 25km/h odgovara energiji automobila koji gmiže 8km/h, kod parkiranja npr.
Srednjoškolsku su fiziku brojni slabo naučili ili je više-manje zaboravili. Nebitno. Iskustveno i intuitivno u svojim je osnovama svima poznata. Na cesti se manji sklanja većem bez nužnog poznavanja formula i posjedovanja dobrih školskih ocjena.
Džungla na asfaltu, jači te kvači
U situacijama kada te jači ugrožava i oduzima ti pravo, konačna posljedica pokušaja dokazivanja prava može se svesti na ciničan već spomenut epitaf. Pješaci za sebe u pravilu imaju svoj ekskluzivan prostor, svoj pločnik ili se lako maknu lijevo kada su u opasnosti na cesti. Kreću se tada po lijevoj strani, te tako mogu vidjeti nadolazeću opasnost, pa uzmaknuti. No kada si na biciklu na cesti, tada si u pravilu i po zakonu na kolniku na desnoj strani, a opasnost često dolazi s leđa. Često ili ponekad te nitko ili netko “ne doživljava”. Biciklisti su tu j. stranka. Zatvaraju te, ulaze u škare, pretječu iz suprotnog smjera, izlaze iz dvorišta i sporednih smjerova, obilaze na centimetar,… sto čuda svaki dan. Ako ništa od toga, a onda barem bijesno potrube ili zaurlaju neku nesuvislost.
Svjesni su osnova fizike, a i mi. Oni su jači, znatno jači, a mi bjež’mo gdje stignemo. Znaju da ćemo se mi skloniti kada oni pogriješe, a ne oni. Pusti zakon i pravicu, čuvaj život i zdravlje.
Iz ajnšlisa 