Cr(k)veno isključivi biciklisti

…sa zelenom korom

Ima tome negdje dvije godine. Na telefonu gospođa iz Caritasa, moli da im Savez donira bicikl za razvoženje hrame i druge pomoći siromašnima i nemoćnima. “Joj“, rekoh, “mi Vam imamo samo trkače bicikle, a i s njima smo tanki. A i da Vam damo kojeg, brzo bi ga netko ukrao. Nego, pitati ću poznate (koji vode Biciklpopravljaonicu), koji imaju bicikle baš za takve potrebe“. Sjetih se da im za kompenzaciju mogu nabaviti vintage dijelove. Znam da su slabi na njih, pa računam da imam ponudu koju neće moći odbiti.
Ali avaj…

Najprije sam nazvao voditelja. Odgovor mlak i neodređen. Onda sam otišao do radionice i porazgovarao s drugim. Spomenuo sam što i za koga tražim, kao i ponudu dijelova za kompenzaciju. Da je riječ o pomoći nekoj drugoj ustanovi uvjeren sam da moj trud oko kompenzacije ne bi ni bio potreban, bicikl bi bio brzo doniran. No ostao sam paf. “Mi smo anarhisti. Ne možemo pomoći. Mi ne volimo Caritas“. Ne vjerujem, sigurno me cima. Očekujem smijeh nad mojom otvorenom vilicom. Znam svjetonazor ekipe, ali ovo nisam očekivao. “Jel’ ti to ozbiljno?” – “Da.”

a4dbc11aa87af24fd05123abb588056f

Uguglao sam doma “We don’t like pandas”, 2960 rezultata, “We don’t like Caritas”, nula hitova. Nula, prazan skup. I google je zablokirao kod takvog unosa.

Koju godinu ranije raspravljam s jednim od šefova njima susjedne i bliske Zelene akcije oko taktike odnosa s gradskom (prometnom) nemani. “Tata mi je pričao da je direktor Fiata gasio štrajkove tako što bi vođama sindikata platio put u Sovjetski savez, avio karte, hotele, hranu, sve. Kada bi se vratili iz SSSR-a štrajk bi brzo zamro, jer vidjeli su komunizam na djelu. Pa da potražimo neki fond, i ove iz poglavarstva uputimo u Nizozemsku ili Dansku da vide sve na svoje oči, da dožive biciklističko prosvjetljenje?” Na moj prijedlog zelenoakcijaš je skrenuo u drugom smjeru, tamo gdje ga izgleda više svrbi, “…ali pa komunizam, to je pozitivno, zar ne”. Ajme meni, pa zar nakon stoljeća teške nesreće…

communist-bicycle

Sindikat biciklista, da ne ponavljam primjere u istom smislu. Iz istog su gnijezda ispali.

Opanjkavam ekipu generalno, iako među njima postoje i drugačija mišljenja, možda. Opanjkavam ih, iako za razliku od Darinke i sličnih njih ne pogoni materijalni interes. Koliko ih poznajem, to su prvenstveno idealisti koji će pomoći drugome dobrovoljno i bez traženja osobnog interesa.

Ne vidim problema u tome što su mi njihove polazne ideje daleke, neke čak i naopake, jer sigurno su i moje nekome podjednako takve. Nema tu dogovorenog etalona.
Ne moram se s nekim slagati oko pogleda na svijet, kojeg ostavljamo za privatni prostor i neke druge akcije, dok zajedno u istom smjeru radimo na nekom biciklističkom području oko kojeg se slažemo, jer kud’ bi stigli kada bi surađivali samo s istomišljenicima.
Lubenice, izvana zeleni, iznutra crveni. To je dobra slika ove ekipe. LubenicaNo ne vidim niti bitan problem u tome što što taj svoj anarhomunizam maskiraju zelenilom, sve dok to rade o svom trošku.

No zapanjujuća mi je njihova isključivost, koju ne mogu i/ili ne žele uvidjeti, taj i googleu nedohvatljiv “we don’t like Caritas”. Od šume ne vide drvo, ili obrnuto.

Koliko samo isključiv trebaš biti da ne želiš ni najmanje podržati one drugog svjetonazora koji neselektivno, odnosno neovisno od vjerskih ili svjetonazorskih opredjeljenja potrebitih, pomažu ljudima u problemima. Rezultat takve isključivosti je prezir (il’ je prije bila kokoš), za kojeg nema ni najmanje osnove u nekom konkretnom (ne)djelu, već je osnova krajnje negativan i netrpeljiv odnos prema drugačijem svjetonazoru.
Samoograničili se svjetonazorom iz kojeg je vrlo, vrlo lako druge optužiti za netoleranciju i isključivost, a upravo su takvi kod odnosa s neistomišljenicima. Tolerantni su samo prema onom što im je blisko, no to zapravo nije nikakva tolerancija. Tolerira se ono što je različito.
Žal.

Gospođi iz Caritasa sam kasnije objasnio zbog čega nisam uspio pomoći. “Znam da brinete oko svakakvih ljudi, i onih koji psuju Boga. Žao mi je što je tako ispalo.” – kaže mi – “Da, ima stvarno svega, ne biste vjerovali sa čime se svaki dan susrećemo. Ali što ćete. Treba ljudima pomoći.”

Za nadati se da će ove mlade vrijedne lubenice jednom doći pameti.

Pater Cvek

pater Cvek (foto: slobodnadalmacija.hr)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s