Lakmus biciklistički

Na mojoj zamišljenoj klupi krivaca za katastrofalno stanje biciklističke infrastrukture u Zagrebu velika je gužva. Vlasta Pavić je tamo negdje tek u trećem redu. Nije fer što sam je izvukao na početak, ali jedna njena izjava pomogla mi je da promislim koliko su različiti pogledi na isto onih koji odlučuju i nas koji snosimo posljedice, onih koji ne koriste biciklističke staze i nas na biciklima.
Uložiti ćemo za sada novac u biciklističke staze, ali tek ćemo vidjeti hoćemo li nastaviti s time, hoće li ih zagrepčani i koristiti. Tim je riječima na sastanku s biciklističkim udrugama 2003. godine bivša gradonačelnica pokazala koliko malo je cijenila praktičnost, ekonomičnost i ekološku svijest svojih sugrađana, te koliko je slabo upoznata s brojnim koristima koje povećani biciklistički promet može donijeti gradu kojim je upravljala.

Od kuda taj NE biciklu?

Da je po ulicama više bicikla i biciklista nego automobila, kao npr. u Kopenhagenu, bi li Zagreb bio ugodniji, ljepši, sigurniji i zdraviji? Naravno da bi.
Na posao, u trgovinu i drugdje, da ne idu automobilom, već da koriste sigurne, brze i ugodne biciklističke smjerove, bi li zagrepčani uštedjeli gomilu novca, živaca i vremena. Naravno da bi.
Je li izgradnja biciklističke infrastrukture skupa, odnosno preskupa za naše mogućnosti? Nije, zapravo jeftinije je graditi i održavati biciklističke staze nego ceste za automobilski promet.
Je li znanje potrebno za oblikovanje Zagreba u biciklistički grad nedostupno, daleko, skupo,…? Nije naravno. Rješenja su poznata i lako dostupna.

Dobro, ako nema nikakve teške i nepremostive zapreke, ako bi za isti prirezni novac ili za manje novaca mogli živjeti bolje, pa zašto u Zagrebu imamo ovu nakaradu od nasumično posloženih fragmentiranih crtarija koje neki nazivaju biciklističkim stazama, umjesto da je Zagreb već sada biciklistički grad, grad za bicikliste?
Pa…, netko treba obaviti posao i poduzeti ozbiljne korake u tom smjeru. Netko treba napraviti promjenu. Taj netko je gradska uprava kojoj bi to trebala biti zadaća i koja je plaćena za takve poslove. No gradska uprava, od glave do repa i nazad, ima svoju specifičnu perspektivu koja nije objavljena, koja se skriva iza standardnih floskula. Ta naopaka perspektiva temeljni je uzrok nesporazuma.

Zato jer NE, NE, NE i NE!

Petnaest godina s njima sam na tom području radio, surađivao, svađao se i prepirao, molio i kumio, objašnjavao, odrađivao njihove poslove. Dobro sam ih upoznao prema onome što su i što nisu uradili, pa vjerujem da sam dobro upoznao što zapravo stoji iza njihovih NE:
– nas to ne zanima,
– mi to ne moramo poticati,
– mi nipošto ne želimo riskirati niti najmanju kritiku vozača automobila u slučaju uzimanja od njihovog prostora (kolnika/parkinga),
– mi o tome ne znamo puno/dovoljno/ništa,
– mi u to ne vjerujemo,
– mi se o tome ne želimo informirati, to bi bio dodatni posao kojeg možemo izbjeći,
– nevažni ste, vi djeca, hippyi, siromasi i gubitnici na biciklima,
– mi ne vozimo bicikle nego automobile, i ne želimo si smanjiti prostor za kretanje,
– i da se naprave staze, Zagrepčani ih možda neće niti koristiti,
– sredinom prošlog stoljeća je cca 50% prometa bilo na biciklima, a danas se većinom krećemo automobilima, to je progres.
Pored Vlastine, zadnju sam izjavu također čuo, i to od šefa Ureda za promet.

Oj Abždaho od Kamenitih vrata

Zagovarač biciklističke infrastrukture u komunikaciji sa djelatnicima Ureda za promet grada Zagreba

Borba protiv takvog mentalnog sklopa političara i administracije kojom upravljaju, borba protiv višeglavog NE, nalik je borbi protiv mitske Hidre kojoj jednu glavu odsiječeš, a dvije nove izrastu. Koji god argument da im izbiješ, oni će naći dodatna dva do tri razloga, odnosno načina da ne učine ništa. Na koju god ekonomičnost da ih prisliš, oni će naći nove načine da rasfrčkaju i taj skroman novac namijenjen za biciklističke staze. Jedan od ciljeva im je i uputiti poruku kako je vanjski trud uzaludan, i kako im prijedlozima koji se oslanjaju na činjenice, argumente i logiku možeš isto k’o i žaba lješnjaku.

Čisto ludilo

Nije da neće baš ništa napraviti, ali ono što će poduzeti, kada već nešto moraju, nije ono što je potrebno, logično i prioritetno, već ono na što se može ulupati novac, a da istovremeno bude što beskorisnije za bicikliste, te da u javnosti slika njihove konstruktivnosti i angažiranosti drži vodu.
Primjer? Evo jedan tamo negdje iz 2005.g, mislim. Projekt izgradnje biciklističke staze po Hebrangovoj od Gundulićeve do Savske, na kojeg je spiskana cjelokupna godišnja stavka namijenjena za biciklističke staze, a koji je koštao 700 EUR po dužnom metru staze. Bilo bi ludo da je izgradnja metra staze koštala toliko, jer cijena je to koja je primjerena gradnji kvadrata stana sa parketima, pločicama, stolarijom, instalacijama… Ne staza, projekt je koštao toliko po metru staze. U takve razine budalaština se poniralo samo da se ništa ne napravi, o takvoj boleštini se radi. Te godine ništa konkretnog nije urađeno, osim tog ludog projekta. Srećom ta staza nikada nije napravljena. Valjda bi koštala 7000 EUR po dužnom metru.
Još jedan? Tamo negdje 2003-4. g. krenuli spuštati rubnjake na Slavonskoj. Uvidjeli da se radi o prejeftinom poslu (po m2 skošene površine) koji će, ako će se nastaviti normalno raditi, dovesti do optimalnih rezultata, pa se dosjetili jadu. Povećali su površinu skošenih površina (rubnjaka) da bi ulupali novac. Kada smo dokumentaciju tog nedjela dostavili novinama izašao je naslov, “Rubnjak površine manjeg stana – 36m2”. Taj kod ul. Cvijete Zuzorić je bio rekorder, ali nije bio usamljen, bilo je puno braće mu do uha. Kreativni su samo kada treba raditi budalaštine.

Heinzelova

Kvaliteta na bliskom zapadu

Biciklističke staze, odnosno biciklistička infrastruktura ispada da je odličan lakmus za širu ocjenu stanja gradske, lokalne i/ili državne vlasti i administracije. Dobre staze napraviti će ekipa koja ima:
– hrabrost kod suprostavljanja ustaljenim obrascima kretanja automobilom kao defaultnog, i hrabrost kod sukoba s raznim lobijima oslonjenima o automobilski promet,
– kreativnost za optimalno i bezbolno uvrštenje nove i dodatne vrste prometa u postojeći ograničen prostor gradskih prometnica,
– slobodnoumnost, odnosno razmišljanje “out of the box”,
– marljivost, jer nije to tek mali posao kojeg treba odraditi,
– obrazovanost i stručnost, jer treba znati i biti u toku sa suvremenim trendovima i prometnim znanjima,
– brigu za slabije, jer biciklisti nemaju iza sebe nikakav pozadinski lobij.
Danska, Nizozemska, V. Britanija, Njemačka,… sve redom su uređene zemlje koje vode bitno odgovorniji političari, ujedno su i zemlje u kojima je kretanje biciklom uređeno na opće zadovoljstvo ili se na tome ozbiljno radi.

Čemer i jad u vlastitom dvorištu

Mi s druge strane u pravilu biramo prevarante i manipulatore da upravljaju sredstvima namijenjenim za zajedničke potrebe. U takvima u pravilu nema niti hrabrosti, niti kreativnosti, niti marljivosti, niti obrazovanosti, niti prave brige za slabije, već gluma, pretvaranja i šarene laže. Kao što će na zapadu rezultat kvalitetnog političara biti kvalitetna infrastruktura, tako će kod nas učinak manipulatora i prevaranata biti manipulacija i prijevara, kako kod biciklističke infrastrukture, tako i na ostalim područjima. Trud oko takvih, nastojanja da im se pomogne da nam pomognu, rezultirati će samo povećanjem broja mrvica koje će baciti raji.

Staze su tu samo lijep pokazatelj opće (ne)kvalitete političara. Fikcija i smijeh od staza, ruglo, jad i čemer, njihova je slika, a naš izbor.

…