Cr(k)veno isključivi biciklisti

…sa zelenom korom

Ima tome negdje dvije godine. Na telefonu gospođa iz Caritasa, moli da im Savez donira bicikl za razvoženje hrame i druge pomoći siromašnima i nemoćnima. “Joj“, rekoh, “mi Vam imamo samo trkače bicikle, a i s njima smo tanki. A i da Vam damo kojeg, brzo bi ga netko ukrao. Nego, pitati ću poznate (koji vode Biciklpopravljaonicu), koji imaju bicikle baš za takve potrebe“. Sjetih se da im za kompenzaciju mogu nabaviti vintage dijelove. Znam da su slabi na njih, pa računam da imam ponudu koju neće moći odbiti.
Ali avaj…

Najprije sam nazvao voditelja. Odgovor mlak i neodređen. Onda sam otišao do radionice i porazgovarao s drugim. Spomenuo sam što i za koga tražim, kao i ponudu dijelova za kompenzaciju. Da je riječ o pomoći nekoj drugoj ustanovi uvjeren sam da moj trud oko kompenzacije ne bi ni bio potreban, bicikl bi bio brzo doniran. No ostao sam paf. “Mi smo anarhisti. Ne možemo pomoći. Mi ne volimo Caritas“. Ne vjerujem, sigurno me cima. Očekujem smijeh nad mojom otvorenom vilicom. Znam svjetonazor ekipe, ali ovo nisam očekivao. “Jel’ ti to ozbiljno?” – “Da.”

Uguglao sam doma “We don’t like pandas”, 2960 rezultata, “We don’t like Caritas”, nula hitova. Nula, prazan skup. I google je zablokirao kod takvog unosa.

Koju godinu ranije raspravljam s jednim od šefova njima susjedne i bliske Zelene akcije oko taktike odnosa s gradskom (prometnom) nemani. “Tata mi je pričao da je direktor Fiata gasio štrajkove tako što bi vođama sindikata platio put u Sovjetski savez, avio karte, hotele, hranu, sve. Kada bi se vratili iz SSSR-a štrajk bi brzo zamro, jer vidjeli su komunizam na djelu. Pa da potražimo neki fond, i ove iz poglavarstva uputimo u Nizozemsku ili Dansku da vide sve na svoje oči, da dožive biciklističko prosvjetljenje?” Na moj prijedlog zelenoakcijaš je skrenuo u drugom smjeru, tamo gdje ga izgleda više svrbi, “…ali pa komunizam, to je pozitivno, zar ne”. Ajme meni, pa zar nakon stoljeća teške nesreće…

Sindikat biciklista, da ne ponavljam primjere u istom smislu. Iz istog su gnijezda ispali.

Opanjkavam ekipu generalno, iako među njima postoje i drugačija mišljenja, možda. Opanjkavam ih, iako za razliku od Darinke i sličnih njih ne pogoni materijalni interes. Koliko ih poznajem, to su prvenstveno idealisti koji će pomoći drugome dobrovoljno i bez traženja osobnog interesa.

Ne vidim problema u tome što su mi njihove polazne ideje daleke, neke čak i naopake, jer sigurno su i moje nekome podjednako takve. Nema tu dogovorenog etalona.
Ne moram se s nekim slagati oko pogleda na svijet, kojeg ostavljamo za privatni prostor i neke druge akcije, dok zajedno u istom smjeru radimo na nekom biciklističkom području oko kojeg se slažemo, jer kud’ bi stigli kada bi surađivali samo s istomišljenicima.
Lubenice, izvana zeleni, iznutra crveni. To je dobra slika ove ekipe. No ne vidim niti bitan problem u tome što što taj svoj anarhomunizam maskiraju zelenilom, sve dok to rade o svom trošku.

No zapanjujuća mi je njihova isključivost, koju ne mogu i/ili ne žele uvidjeti, taj i googleu nedohvatljiv “we don’t like Caritas”. Od šume ne vide drvo, ili obrnuto.

Koliko samo isključiv trebaš biti da ne želiš ni najmanje podržati one drugog svjetonazora koji neselektivno, odnosno neovisno od vjerskih ili svjetonazorskih opredjeljenja potrebitih, pomažu ljudima u problemima. Rezultat takve isključivosti je prezir (il’ je prije bila kokoš), za kojeg nema ni najmanje osnove u nekom konkretnom (ne)djelu, već je osnova krajnje negativan i netrpeljiv odnos prema drugačijem svjetonazoru.
Samoograničili se svjetonazorom iz kojeg je vrlo, vrlo lako druge optužiti za netoleranciju i isključivost, a upravo su takvi kod odnosa s neistomišljenicima. Tolerantni su samo prema onom što im je blisko, no to zapravo nije nikakva tolerancija. Tolerira se ono što je različito.
Žal.

Gospođi iz Caritasa sam kasnije objasnio zbog čega nisam uspio pomoći. “Znam da brinete oko svakakvih ljudi, i onih koji psuju Boga. Žao mi je što je tako ispalo.” – kaže mi – “Da, ima stvarno svega, ne biste vjerovali sa čime se svaki dan susrećemo. Ali što ćete. Treba ljudima pomoći.”

Za nadati se da će ove mlade vrijedne lubenice jednom doći pameti.

❤ pater Cvek (foto: slobodnadalmacija.hr)

Tužan put do kruha

…na račun biciklizma

Pipsi sviraju, šačica biciklista i isto toliko curica iz susjedstva gleda nastup, a većina biciklista odlazi. Prolaze nezainteresirano između bine i gledatelja, žure doma. Ripper dokazuje da je unatoč ovom debaklu faca, izvadio kalkulator pa glumata da kao nešto računa dok pjeva. Ok, poruka je primljena. Tu si samo radi love, frajer si i dalje.
Bio je to neslavan završetak drugog XC prvenstva Hrvatske kojeg su Darinka i D.Š. organizirali na prostoru kluba Planet u Sesvetama ’96. Torta je ostala nepojedena. Darinka bijesna na sve, sikće, “…pa kak’ su mogli!!!” – “To je uobičajeno. Ljudi su umorni, putovali su jutros, cijeli su dan bili tu i utrkivali se. Imaju još pred sobom put, žure doma odmoriti se. To ti je biciklizam Darinka.”, pokušao sam objasniti, no zapravo tonuo u društvo “sila tame”.

Trgovina na kraju grada, pa bicikl.com, pa bicikl.hr, pa mojbicikl.hr

Koju godinu prije otvorili su trgovinu biciklima koja je većini bila daleko, koja je bila slabo opskrbljena i dosta skuplja od one u ne predalekim Brežicama. Drugi su naravno bili krivi što posao nije išao, pa propao. Bilo je još njenih promašaja u biciklizmu. Teško je sudjelovati i biti uspješan u onome što ne poznaješ, čiju narav nisi upoznao, čiji su ti običaji strani. A još teže je kada te stvarnost baš i ne zanima, zapravo stvarnost ne prihvaćaš, nego samo pičiš po svom.

Darinka i suradnik, brat u duhu Aleksandar Popović zvani Pop, koji je poput nje ostavio neizbrisiv trag u hrvatskom biciklizmu (ali i u tuđim vikendicama)

Kako je to propalo, onda je 1999. g. počela objavljivati na bicikl.com i sa par suradnika pokrenula udrugu (stranice i udruge je dva puta mijenjala zbog problema u suradnji), te se okrenula biciklizmu u širem smislu, staze, popularizacija i to, ali i sa stranica s visoka pljuvala po drugima, udrugama, organizatorima utrka,… To s visoka, otprilike ovako: jedna biciklistička udruga napravila katalog ruta u Hrvatskoj u kojem je bio naznačen i ukupan uspon na svakoj ruti. Za jednu je rutu bilo navedeno da ima preko 2000 m uspona. Većina zna što uspon na ruti znači, tko ne zna pita, ali ne i “stručna” Darinka. Tako je lako hračnula ono što ne razumije. U osvrtu napisala, “… nisam znala da u Hrvatskoj imamo planine više od 2000 m”. E, nećeš stručnjakinje za biciklizam i staze.

Uvik kontra – zajedništva i korisnog – takva sorta

Krajem 2001. došao sam u doticaj s biciklističkom sekcijom Zelene akcije, pa i Darinkom, kod suradnje ili bolje rečeno “suradnje” s Uredom za promet grada Zagreba oko realizacije prvih konkretnijih koraka na izgradnji biciklističke infrastrukture. “S Darinkom je nemoguće surađivati”, rekli su mi tada iz Zelene akcije – “Probati ću, poznajem je od ranije”. Sve su biciklističke i ekološke udruge zbog totalne nebrige grada oko biciklističke infrastrukture bile u kritičkoj poziciji prema gradu i imale dobru međusobnu suradnju, ali s Darinkom, ne, nije išlo. Da si rekao crno, Darinka bi rekla bijelo, par, a ona nepar. Bilo što samo da je kontra, a uz to svaki tuđi prijedlog bi napala i proglasila protivnim interesima biciklizma. “Vi ste za stazu u Gudulićevoj, ali tamo postoji mrtvi kut na Hebrangovu. Kako će ljudi parkirati aute kod Elektre i plaćati račune za struju” – eto, sjetio sam se par Darinkinih bisera iz tog vremena, koje do danas nisam proniknuo. Mrtvi kut na Hebrangovu, hm? O čemu ta…
Dok su se drugi trudili oko zajedničke suradnje, planova i sl., Darinka se prvenstveno usmjerila na medije, samoreklamu i kritku ostalih udruga. U javnosti se predstavljala kao konstruktivka i jedina prava stručnjakinja i radnica, dok smo svi koji smo tada radili na tom polju znali koliki je opseg njenog znanja i što je zapravo činila kada bi se kamere ugasile. Naravno, nije mi svaki njezin potez odavao čistu destruktivu. Morala je programatski i odigrati pozitivu. Morala je s mjerom raditi to svoje, i bila je dobra u tome. Netko tko je dobro ne poznaje, tko je površno poznaje i ne zna pozadinsku priču, već je za lik i djelo čuo iz medija ili je možda čuo samo njenu stranu priče, progutati će priču o pozitivnim zalaganjima. No tko je s njom radio na pravim poslovima i problemima, te pokušao s njom surađivati u situacijama kod kojih se nužno dolazi u sukob s nositeljima moći, taj je upoznao njenu pravu ćud. Nikada, baš nikada u takvim situacijama nisam primijetio da se Darinka postavila “kao čovjek”, odnosno reagirala na način kojim brani zajedništvo i dobro drugih bez da traži nešto za sebe ili sebe promovira. Stvarno, ni uz najbolju volju ne mogu se sjetiti takvog njenog poteza. Svaki njezin potez odavao mi je samo jednu sliku.

Plodovi gnjeva

Silno zalaganje i talent nisu prošli nezapaženi, te je ekipa iz gradskih struktura ubrzo prepoznala potencijal i mogućnosti koje im može otvoriti. Nije dugo trebalo i grad je njenoj udruzi dodijelio prostorije u Ilici kod Frankopanske, pa kasnije u Tomašićevoj, te je počeo pomagati kroz financiranje njezinih, heh, “projekata”. Istovremeno, ostale udruge bi tražile da grad uradi X za biciklizam, grad bi ponudio Y, a Darinka naravno skočila da je Y super, te tako dala legitimitet poglavarstvu, razbila jedinstven stav udruga i omogućila gradu da radi što i kako želi. Onda bi preko tih i takvih kanala dobila prostor u medijima, gdje je od tih i takvih prikazivana kao stručnjakinja, čime su joj ti i takvi koji su je podržavali (odnosno njenu udrugu) dali snagu da ih dalje može podržavati. I naopaki krug je tu bio zatvoren. (Darinkine udruge mogle bi biti školski primjer pogrešne primjene izraza NGO i štetne uloge dijela udruga u RH. Njene formalno nedržavne/nevladine udruge zapravo su u potpunosti ili barem velikom većinom financirane od strane vlasti i na korist vlasti, a na djelu su uglavnom bile na štetu onog za što se nazivno zalažu. Čista naopaka simbioza.)

Beskompromisno, sve za sebe

Voli li Darinka biciklizam? Da, naravno. Voli li Darinka sebe? Da, naravno. Na oba će pitanja svaki onaj koji se mota oko biciklizma jednako odgovoriti. Razlika je u činjenici što je Darinka vjerujem iz egzistencijalnih razloga i valjda i nevjere u mogućnost da se za kruh izbori na častan način spremna učiniti ono što će vlast koja je plaća od nje i zatražiti, a što je često, zapravo što je u pravilu u konačnici i ukupno gledano, na štetu biciklizma. Tu je razlika između Darinke i ostalih, koji ili neće ući u štetne kompromise ili će pristajati na minimalne i neizbježne kompromise. Kod Darinke kao da sve prolazi, ako je ujedno na materijalnu korist. Da bi dokazala vjernost, Darinka je na svojim “NGO” stranicama podržala gradonačelnika tijekom kampanje za izbor predsjednika države. “Moj Predsjednik”, tada mu je javno tepala. Ma koji crni NGO.
Nakon toga je za lokalnih izbora postala članica Milanove liste na nekom žlj mjestu, da bi je na kraju Milan uhljebio u gradskom uredu za istraživanje gubljenja vremena. To što njezini ostali kapaciteti nisu neki, to je manje važno. Milan voli one koji su mu vjerni, a Darinka je ta. Na toj razini, skroz fer i pošteno. Dodatno, dao joj je da koordinira, praktički šefuje nekom “radnom” tijelu za odgađanje rješenja biciklističkih problema, koje ima čak i čisto purgerski naziv, kak’ se šika, ZG Cycle Unit. Sve krivo.

Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati (Mt 7, 15-16)

Navedeni primjeri su samo za ilustraciju. Teško je u malo prostora dokazati dugogodišnje (ne)djelo. Nemoguće je ukratko ući u sve pojedinosti i opisati cijeli kontekst događaja, a da bi se mogla dokazati njena doktrina.

Osobe vješte u manipulaciji se, za razliku od radnika, najviše trude oko toga da ostave što bolju sliku o sebi. Manipulacije i petljancije se u pravilu vrlo teško ili nikako ne mogu otkriti javnosti, osim ako se iste sudski ne dokažu. Pogotovo je teško pravu sliku objasniti onima koji se nikada nisu opekli o pravog manipulatora, te onima koji su kroz kontakt s manipulatorom stekli površnu, ali emotivno pozitivnu sliku.

No stvari se mogu na krajnje jednostavan način čisto sagledati kada se ne slušaju riječi za i protiv. Riječi mogu biti manipulativne s koje god strane došle i u istom smislu može se preventivno zanemariti baš sve gore napisano, stoga prvenstveno treba sagledati što je konkretnog učinjeno i propušteno učiniti, tko je pri tome bio na kojoj strani i koga podržavao i štitio u dugogodišnjem (ne)činjenju, te tko se na kraju (jedini) okoristio.
Stanje biciklističkih staza u Zagrebu je dugogodišnja tuga i jad, Darinka je ta koja cijelo vrijeme drži štangu gradu koji je odgovoran za katastrofu, koja nas zajedno s gradom farba kako je sve super. Grad je jedino Darinki dao prostor za rad, financirao je i na kraju i uhljebio. 2+2 i pametnom dosta.

Čemu?

Mislim si, da Darinka nije zalutala u biciklizam možda bi u Zagrebu puno toga bilo bolje za bicikliste, a možda bi sve bilo jednako loše, to nikada nećemo znati. Daleko od toga da je najodgovornija za ovako jadno stanje biciklističke infrastrukture u Zagrebu.
Negativan govor? Pa…, iskren govor o negativnom, o djelima koja su je obilježila i okarakterizirala. Umatanje u celofan i iznošenje nekih ucifranih detalja, samo zbog nazovi korektnosti, balansa, bilo bi neiskreno i nepošteno.
Kritika njenih postupaka, zapravo iznošenje njezina pozadinskog ponašanja, niti je iz osvete, niti iz koristi. Što god da je napisano ne može vratiti kotač događaja i popraviti prošlost, ili donijeti ikakvu zadovoljštinu, a ne vjerujem niti da će pozitivno utjecati na nečiju savjest, niti da će donijeti metar nove staze. Koja dakle korist od osobnog viđenja tužne pozadinske priče koje će valjda samo potaknuti žuč i povući vraga za rep?

Neka piše, neka se zna kako je bilo, pa makar nikakve koristi i ne bilo.

Utjehica rubnjaka

Negdje 2002-3 g. našao sam se s B., koji je tada vodio biciklističku sekciju Zelene akcije (s kojim sam oko svega toga prolio dosta znoja), na križanju Hrvatske bratske zajednice i Slavonske, gdje su se do tada nalazili valjda najviši rubnjaci u gradu. Nedugo prije toga grad je na naše brojne molbe, pritiske, kumljenje, štoveć pristao da se ti i još neki rubnjaci spuste. Gledamo to čudo od posla oko kojeg je bilo toliko muke, tih nekoliko spuštenih rubnjaka i složismo se, “…ma briga nas da jednog dana sve uvjeri da je sve to bilo njeno djelo, samo da znamo kako smo uspjeli da se ovuda napokon može biciklom normalno proći. To veselje nad učinjenim ne može nam nikada oduzeti”.

Lakmus biciklistički

Na mojoj zamišljenoj klupi krivaca za katastrofalno stanje biciklističke infrastrukture u Zagrebu velika je gužva. Vlasta Pavić je tamo negdje tek u trećem redu. Nije fer što sam je izvukao na početak, ali jedna njena izjava pomogla mi je da promislim koliko su različiti pogledi na isto onih koji odlučuju i nas koji snosimo posljedice, onih koji ne koriste biciklističke staze i nas na biciklima.
Uložiti ćemo za sada novac u biciklističke staze, ali tek ćemo vidjeti hoćemo li nastaviti s time, hoće li ih zagrepčani i koristiti. Tim je riječima na sastanku s biciklističkim udrugama 2003. godine bivša gradonačelnica pokazala koliko malo je cijenila praktičnost, ekonomičnost i ekološku svijest svojih sugrađana, te koliko je slabo upoznata s brojnim koristima koje povećani biciklistički promet može donijeti gradu kojim je upravljala.

Od kuda taj NE biciklu?

Da je po ulicama više bicikla i biciklista nego automobila, kao npr. u Kopenhagenu, bi li Zagreb bio ugodniji, ljepši, sigurniji i zdraviji? Naravno da bi.
Na posao, u trgovinu i drugdje, da ne idu automobilom, već da koriste sigurne, brze i ugodne biciklističke smjerove, bi li zagrepčani uštedjeli gomilu novca, živaca i vremena. Naravno da bi.
Je li izgradnja biciklističke infrastrukture skupa, odnosno preskupa za naše mogućnosti? Nije, zapravo jeftinije je graditi i održavati biciklističke staze nego ceste za automobilski promet.
Je li znanje potrebno za oblikovanje Zagreba u biciklistički grad nedostupno, daleko, skupo,…? Nije naravno. Rješenja su poznata i lako dostupna.

Dobro, ako nema nikakve teške i nepremostive zapreke, ako bi za isti prirezni novac ili za manje novaca mogli živjeti bolje, pa zašto u Zagrebu imamo ovu nakaradu od nasumično posloženih fragmentiranih crtarija koje neki nazivaju biciklističkim stazama, umjesto da je Zagreb već sada biciklistički grad, grad za bicikliste?
Pa…, netko treba obaviti posao i poduzeti ozbiljne korake u tom smjeru. Netko treba napraviti promjenu. Taj netko je gradska uprava kojoj bi to trebala biti zadaća i koja je plaćena za takve poslove. No gradska uprava, od glave do repa i nazad, ima svoju specifičnu perspektivu koja nije objavljena, koja se skriva iza standardnih floskula. Ta naopaka perspektiva temeljni je uzrok nesporazuma.

Zato jer NE, NE, NE i NE!

Petnaest godina s njima sam na tom području radio, surađivao, svađao se i prepirao, molio i kumio, objašnjavao, odrađivao njihove poslove. Dobro sam ih upoznao prema onome što su i što nisu uradili, pa vjerujem da sam dobro upoznao što zapravo stoji iza njihovih NE:
– nas to ne zanima,
– mi to ne moramo poticati,
– mi nipošto ne želimo riskirati niti najmanju kritiku vozača automobila u slučaju uzimanja od njihovog prostora (kolnika/parkinga),
– mi o tome ne znamo puno/dovoljno/ništa,
– mi u to ne vjerujemo,
– mi se o tome ne želimo informirati, to bi bio dodatni posao kojeg možemo izbjeći,
– nevažni ste, vi djeca, hippyi, siromasi i gubitnici na biciklima,
– mi ne vozimo bicikle nego automobile, i ne želimo si smanjiti prostor za kretanje,
– i da se naprave staze, Zagrepčani ih možda neće niti koristiti,
– sredinom prošlog stoljeća je cca 50% prometa bilo na biciklima, a danas se većinom krećemo automobilima, to je progres.
Pored Vlastine, zadnju sam izjavu također čuo, i to od šefa Ureda za promet.

Oj Abždaho od Kamenitih vrata

Zagovarač biciklističke infrastrukture u komunikaciji sa djelatnicima Ureda za promet grada Zagreba

Borba protiv takvog mentalnog sklopa političara i administracije kojom upravljaju, borba protiv višeglavog NE, nalik je borbi protiv mitske Hidre kojoj jednu glavu odsiječeš, a dvije nove izrastu. Koji god argument da im izbiješ, oni će naći dodatna dva do tri razloga, odnosno načina da ne učine ništa. Na koju god ekonomičnost da ih prisliš, oni će naći nove načine da rasfrčkaju i taj skroman novac namijenjen za biciklističke staze. Jedan od ciljeva im je i uputiti poruku kako je vanjski trud uzaludan, i kako im prijedlozima koji se oslanjaju na činjenice, argumente i logiku možeš isto k’o i žaba lješnjaku.

Čisto ludilo

Nije da neće baš ništa napraviti, ali ono što će poduzeti, kada već nešto moraju, nije ono što je potrebno, logično i prioritetno, već ono na što se može ulupati novac, a da istovremeno bude što beskorisnije za bicikliste, te da u javnosti slika njihove konstruktivnosti i angažiranosti drži vodu.
Primjer? Evo jedan tamo negdje iz 2005.g, mislim. Projekt izgradnje biciklističke staze po Hebrangovoj od Gundulićeve do Savske, na kojeg je spiskana cjelokupna godišnja stavka namijenjena za biciklističke staze, a koji je koštao 700 EUR po dužnom metru staze. Bilo bi ludo da je izgradnja metra staze koštala toliko, jer cijena je to koja je primjerena gradnji kvadrata stana sa parketima, pločicama, stolarijom, instalacijama… Ne staza, projekt je koštao toliko po metru staze. U takve razine budalaština se poniralo samo da se ništa ne napravi, o takvoj boleštini se radi. Te godine ništa konkretnog nije urađeno, osim tog ludog projekta. Srećom ta staza nikada nije napravljena. Valjda bi koštala 7000 EUR po dužnom metru.
Još jedan? Tamo negdje 2003-4. g. krenuli spuštati rubnjake na Slavonskoj. Uvidjeli da se radi o prejeftinom poslu (po m2 skošene površine) koji će, ako će se nastaviti normalno raditi, dovesti do optimalnih rezultata, pa se dosjetili jadu. Povećali su površinu skošenih površina (rubnjaka) da bi ulupali novac. Kada smo dokumentaciju tog nedjela dostavili novinama izašao je naslov, “Rubnjak površine manjeg stana – 36m2”. Taj kod ul. Cvijete Zuzorić je bio rekorder, ali nije bio usamljen, bilo je puno braće mu do uha. Kreativni su samo kada treba raditi budalaštine.

Heinzelova

Kvaliteta na bliskom zapadu

Biciklističke staze, odnosno biciklistička infrastruktura ispada da je odličan lakmus za širu ocjenu stanja gradske, lokalne i/ili državne vlasti i administracije. Dobre staze napraviti će ekipa koja ima:
– hrabrost kod suprostavljanja ustaljenim obrascima kretanja automobilom kao defaultnog, i hrabrost kod sukoba s raznim lobijima oslonjenima o automobilski promet,
– kreativnost za optimalno i bezbolno uvrštenje nove i dodatne vrste prometa u postojeći ograničen prostor gradskih prometnica,
– slobodnoumnost, odnosno razmišljanje “out of the box”,
– marljivost, jer nije to tek mali posao kojeg treba odraditi,
– obrazovanost i stručnost, jer treba znati i biti u toku sa suvremenim trendovima i prometnim znanjima,
– brigu za slabije, jer biciklisti nemaju iza sebe nikakav pozadinski lobij.
Danska, Nizozemska, V. Britanija, Njemačka,… sve redom su uređene zemlje koje vode bitno odgovorniji političari, ujedno su i zemlje u kojima je kretanje biciklom uređeno na opće zadovoljstvo ili se na tome ozbiljno radi.

Čemer i jad u vlastitom dvorištu

Mi s druge strane u pravilu biramo prevarante i manipulatore da upravljaju sredstvima namijenjenim za zajedničke potrebe. U takvima u pravilu nema niti hrabrosti, niti kreativnosti, niti marljivosti, niti obrazovanosti, niti prave brige za slabije, već gluma, pretvaranja i šarene laže. Kao što će na zapadu rezultat kvalitetnog političara biti kvalitetna infrastruktura, tako će kod nas učinak manipulatora i prevaranata biti manipulacija i prijevara, kako kod biciklističke infrastrukture, tako i na ostalim područjima. Trud oko takvih, nastojanja da im se pomogne da nam pomognu, rezultirati će samo povećanjem broja mrvica koje će baciti raji.

Staze su tu samo lijep pokazatelj opće (ne)kvalitete političara. Fikcija i smijeh od staza, ruglo, jad i čemer, njihova je slika, a naš izbor.

…

Zagreb

Sofija

Bukurešt

Pravi posao na ovoj poveznici

Kopenhagen