Ne bum s vama, ali znam kuda bi vi trebali ić’

Kada god bi ga sreli i priča skrenula na nedavne vožnje, te planove za nove, D. bi našao izgovor zašto se neće pojaviti u nedjelju ujutro na zbornom mjestu. No s puno entuzijazma predlagao bi nam super ceste i rute, na kojima ga valjda nećemo nikada sresti. Ma neka ga. Moja rekreativna ekipa s tim nema problema. Na razini veteranskih vožnji takvi bezazleni savjeti mogu biti samo zabavni i za priču.

Slušajte…

Problem je kada se stav “E, ja neću, ali vi bi trebali to i to” počne ticati ozbiljnijih tema, konkretno kada neradnici krenu objašnjavati vođenje i razvoj sporta. Naopaki pristup toliko je zavladao biciklizmom u RH, da je pametovanje takvih zapravo postalo norma. Većina niti ne primjećuje da sluša kritike ljudi koji se u oblastima o kojima zbore ničim nisu dokazali, ljudi koji su potpuno dezorijentirani.

– Utrka koju taj radi ne valja, trebala bi biti takva i takva – “Zna” baš onaj koji nikada (pravu) utrku nije organizirao.
– U tom se klubu loše radi – Odmjeri onaj koji nikada nekom klubu ozbiljno nije pomogao.
– Ah, vi u Hrvatskoj loše radite – Napiše izdaleka onaj koji niti je prstom mrdnuo za druge tamo niti tu, niti centom pomogao.
– Tako se ne radi s mladima, nemate rezultata, kvalitete ni masovnosti – Desetljećima pametuje šef kluba krajnjeg dometa okupljanja vremešnih, čiji je cilj rekreacija i druženje pa birtija, kojih nema po utrkama, pogotovo ne lijevo od Bregane.
…
Koliko se sjećam bilo je to za zadnjeg Olympus spusta. Organizacija je već jako škripala, nedostajalo je i ljudi i novca.
Na utrku zalutali neki Škoti. Vjerujem da su podjednako kao i mi bili svjesni svih organizacijskih minusa. Nakon utrke došli do stola sa sucima i organizatorima, dali nam ruke i zahvalili se na organizaciji utrke.
Toliko me začudio taj čin, da mi je trebalo nekoliko dana da do kraja shvatim što se zapravo dogodilo. Dogodila se sasvim normalna reakcija. Skupina A je kulturno zahvalila skupini B na njihovom nesebičnom trudu na organizaciji događaja kojeg su odradili na opću korist. Takvu gestu nikada nisam doživio, za takvu gestu nikada nisam čuo, i da budem iskren, istu nisam nikada učinio. Takav čin je normalan u zemljama gdje su stvari uredno posložene, prije svega u glavama.

Kod nas je naprotiv normala pljuvanje i omalovažavanje. Defaultni je stav većine u HR biciklizmu da ćeš sebe/svoje izdići ako tuđe omalovažiš.
Kako pogrešno. Ako svatko svakog udari, pa svi će na kraju biti izubijani i nitko na nogama.
Još gore je što takvo isprazno kritiziranje, to “E, vi bi ste trebali…” većinom dolazi od onih koji u pravilu ni prstom za drugog ne maknu.
Za razliku od njih, oni koji rade znaju koliko truda treba uložiti, kao što znaju i kako je to kada ti besposličar prigovara. Stoga oni koji rade, šute i ne gnjave druge.

No sveznajući si neradnici na glavu nataknu šešir mudraca, sami se okrune i dodjele si titulu nadpameti, a međusobno se tituliraju sa serdare i vojvodo. Pa stanu drugima držati predike. Pametuju bez da ih je to itko tražio ili za to platio. Pametuju bez da na to imaju ikakvo pravo, rezultatsku osnovu, znanje ili kvalifikacije.

Dunning-Kruger efekt (bias ili ne) dobro pokazuje kolika sigurnost izvire iz neznanja. Na os x (apscisu) kao mjera se može postaviti iskustvo (rad, uspjeh, rezultati,…) u organizaciji biciklizma kao sporta. Ekipi s nikakvim ili minimalnim iskustvom (uspjehom/rezultatima) mjesto je na krajnje lijevom dijelu grafikona. Krivulja pokazuje koliko je visoko povjerenje takvih u vlastito “znanje”.

No istina, dok ima publike, takve će se likove i slušati. Zapravo nije greška u njima, oni su statistička nužnost, ovdje i bilo gdje. U svakoj zajednici nužno mora postojati određen postotak promašenih.

Greška je zapravo u publici koja ignorante ne ignorira, koja takve sluša i trpi, te im daje prostor i važnost.

Cr(k)veno isključivi biciklisti

…sa zelenom korom

Ima tome negdje dvije godine. Na telefonu gospođa iz Caritasa, moli da im Savez donira bicikl za razvoženje hrame i druge pomoći siromašnima i nemoćnima. “Joj“, rekoh, “mi Vam imamo samo trkače bicikle, a i s njima smo tanki. A i da Vam damo kojeg, brzo bi ga netko ukrao. Nego, pitati ću poznate (koji vode Biciklpopravljaonicu), koji imaju bicikle baš za takve potrebe“. Sjetih se da im za kompenzaciju mogu nabaviti vintage dijelove. Znam da su slabi na njih, pa računam da imam ponudu koju neće moći odbiti.
Ali avaj…

Najprije sam nazvao voditelja. Odgovor mlak i neodređen. Onda sam otišao do radionice i porazgovarao s drugim. Spomenuo sam što i za koga tražim, kao i ponudu dijelova za kompenzaciju. Da je riječ o pomoći nekoj drugoj ustanovi uvjeren sam da moj trud oko kompenzacije ne bi ni bio potreban, bicikl bi bio brzo doniran. No ostao sam paf. “Mi smo anarhisti. Ne možemo pomoći. Mi ne volimo Caritas“. Ne vjerujem, sigurno me cima. Očekujem smijeh nad mojom otvorenom vilicom. Znam svjetonazor ekipe, ali ovo nisam očekivao. “Jel’ ti to ozbiljno?” – “Da.”

Uguglao sam doma “We don’t like pandas”, 2960 rezultata, “We don’t like Caritas”, nula hitova. Nula, prazan skup. I google je zablokirao kod takvog unosa.

Koju godinu ranije raspravljam s jednim od šefova njima susjedne i bliske Zelene akcije oko taktike odnosa s gradskom (prometnom) nemani. “Tata mi je pričao da je direktor Fiata gasio štrajkove tako što bi vođama sindikata platio put u Sovjetski savez, avio karte, hotele, hranu, sve. Kada bi se vratili iz SSSR-a štrajk bi brzo zamro, jer vidjeli su komunizam na djelu. Pa da potražimo neki fond, i ove iz poglavarstva uputimo u Nizozemsku ili Dansku da vide sve na svoje oči, da dožive biciklističko prosvjetljenje?” Na moj prijedlog zelenoakcijaš je skrenuo u drugom smjeru, tamo gdje ga izgleda više svrbi, “…ali pa komunizam, to je pozitivno, zar ne”. Ajme meni, pa zar nakon stoljeća teške nesreće…

Sindikat biciklista, da ne ponavljam primjere u istom smislu. Iz istog su gnijezda ispali.

Opanjkavam ekipu generalno, iako među njima postoje i drugačija mišljenja, možda. Opanjkavam ih, iako za razliku od Darinke i sličnih njih ne pogoni materijalni interes. Koliko ih poznajem, to su prvenstveno idealisti koji će pomoći drugome dobrovoljno i bez traženja osobnog interesa.

Ne vidim problema u tome što su mi njihove polazne ideje daleke, neke čak i naopake, jer sigurno su i moje nekome podjednako takve. Nema tu dogovorenog etalona.
Ne moram se s nekim slagati oko pogleda na svijet, kojeg ostavljamo za privatni prostor i neke druge akcije, dok zajedno u istom smjeru radimo na nekom biciklističkom području oko kojeg se slažemo, jer kud’ bi stigli kada bi surađivali samo s istomišljenicima.
Lubenice, izvana zeleni, iznutra crveni. To je dobra slika ove ekipe. No ne vidim niti bitan problem u tome što što taj svoj anarhomunizam maskiraju zelenilom, sve dok to rade o svom trošku.

No zapanjujuća mi je njihova isključivost, koju ne mogu i/ili ne žele uvidjeti, taj i googleu nedohvatljiv “we don’t like Caritas”. Od šume ne vide drvo, ili obrnuto.

Koliko samo isključiv trebaš biti da ne želiš ni najmanje podržati one drugog svjetonazora koji neselektivno, odnosno neovisno od vjerskih ili svjetonazorskih opredjeljenja potrebitih, pomažu ljudima u problemima. Rezultat takve isključivosti je prezir (il’ je prije bila kokoš), za kojeg nema ni najmanje osnove u nekom konkretnom (ne)djelu, već je osnova krajnje negativan i netrpeljiv odnos prema drugačijem svjetonazoru.
Samoograničili se svjetonazorom iz kojeg je vrlo, vrlo lako druge optužiti za netoleranciju i isključivost, a upravo su takvi kod odnosa s neistomišljenicima. Tolerantni su samo prema onom što im je blisko, no to zapravo nije nikakva tolerancija. Tolerira se ono što je različito.
Žal.

Gospođi iz Caritasa sam kasnije objasnio zbog čega nisam uspio pomoći. “Znam da brinete oko svakakvih ljudi, i onih koji psuju Boga. Žao mi je što je tako ispalo.” – kaže mi – “Da, ima stvarno svega, ne biste vjerovali sa čime se svaki dan susrećemo. Ali što ćete. Treba ljudima pomoći.”

Za nadati se da će ove mlade vrijedne lubenice jednom doći pameti.

❤ pater Cvek (foto: slobodnadalmacija.hr)