Pa baš i nismo jednaki (2/2)

Kad dvoje čini isto, nije isto

Zakon kaže da kod pretjecanja onaj koji pretječe mora osigurati prostor za siguran manevar: Članak 66. (1) Pretjecati i obilaziti vozač smije samo ako time ne ometa normalno kretanje vozila koja dolaze iz suprotnog smjera i ako na cesti ima dovoljno prostora za sigurno izvođenje tih radnji. (2) Vozač ne smije pretjecati i obilaziti kad time, s obzirom na karakteristike ceste i postojeće okolnosti na cesti i u prometu ili s obzirom na tehnička svojstva vozila kojim upravlja, ugrožava druge sudionike u prometu.
Tko po zakonu procjenjuje je li pretjecanje sigurno i da li se činom pretjecanja nekoga ugrožava? Onaj koji obavlja radnju pretjecanja, dakle u pravilu vozač automobila. Kod pretjecanja npr. šlepera, koji će vozač automobila pretjecati uz samo 20 cm ostavljenog bočnog razmaka. Nitko normalan. Zašto? Pa zato jer je opasno za onog koji pretječe, a ne za onog kojeg se pretječe. No kada pretječe biciklistu, vozač automobila svjestan je da je potpuno siguran uz isti ostavljeni bočni razmak od 20cm do biciklista. Po zakonu isto, a sigurnosno potpuno različito. Isti je razmak, isti članak zakona, isti je onaj koji obavlja radnju, a posljedica je drastično različita, jer se pretjecanje odnosi na različitog sudionika u prometu.

Kako se osjeća biciklist, super. Uživanac, jel’. Je li vozača šlepera briga za biciklistu. Možda jest, možda jednostavno ne razumije kakvu štetu, opasnost i neugodu stvara drugima na cesti takvim ludostima, a možda jednostavno spada u cca 4% psihopata koji i tako nisu trebali niti biti profiltrirani u testovima u autoškolama, a često niti u testovima za profesionalce (=>Paravinja).

Tisuću psihiča godišnje

Da te na dnevnoj vožnji obiđe 250 vozila, statistika kaže da imaš doticaja s deset psihiča na dan. Sto vožnji godišnje, pa smo na 1.000 susreta u prometu s osobama koje bi po zakonu trebale postupati isključivo po savjesti, dakle po savjesnoj procjeni i brizi za sigurnost drugoga, a za savjest su prikraćeni. Tisuća susreta s osobama koje su opasne u prometu. Ti psihiči upravljaju vozilima kojima biciklistu mogu u svakom trenu usmrtiti bez da se psihiču pri tome išta dogodi.
Kada psihič pretječe drugi auto ili šleper, ili u situaciji pokušaja preticanja kada mu iz suprotnog smjera dolazi teški metal, strah za koji nisu prikraćeni, strah od vlastita stradavanja, za psihiče je dovoljan motiv da pazi što radi. No kada se psihič namjeri na slabijeg, na biciklistu, trebao bi se po zakonu pozvati samo na ono što jednostavno nema, na svoju savjest. Psihiči nemaju savjest.
Ponovimo: Procjena sigurnosti je na onome koji obavlja radnju, dok osjećaj nesigurnosti, odnosno posljedicu radnje trpi onaj drugi, onaj slabiji, biciklist.
Jasno je da vozač koji obavlja radnju pretjecanja nužno ne mora ili ne može imati kvalitetan ili ikakav osjećaj za sigurnost slabijeg. Zakon tu pada, jer ne razlikuje jačeg od slabijeg u opasnoj situaciji kada bitno jači i opasniji treba brinuti o slabijem. Jači to nužno ne mora i učiniti, jer ne mora ili ne može znati/moći razumjeti situaciju slabijeg. Umjesto da je zakonodavac minimalnom udaljenošću propisao siguran razmak kod preticanja, kako se to radi u normalnom svijetu, lopticu procjene i odgovornost je prebacio na one koji o tome znaju manje od zakonodavca i koji su često ili barem ponekad dijelom ili potpuno prikraćeni za motiv i sposobnost procjene tuđe sigurnosti. Zakon je tu ograničen otprilike koliko i prosječan hrvatski političar, različito tretira jednako, umjesto različito, čime u konačnici stvara nejednake i nesigurne uvjete za slabije. Zakon ne štiti slabiju stranu.

Različiti motivi, različite perspektive

Stvar se dakle može na kraju sagledati i na ovaj način. Postoje četiri glavna razloga, četiri motiva, za sigurno i ugodno kretanje sudionika u prometu:
1. Strah za vlastitu sigurnost,
2. Briga za sigurnost drugih sudionika,
3. Strah od sankcija kod nepridržavanja zakona i,
4. Strah od zakonskih sankcija kod stradavanja drugih uslijed vlastite pogreške.

Kod odnosa prema biciklistima prvi se može potpuno zaboraviti, drugi ne postoji kod psihiča, treći općenito ne postoji jer je tvrdim nezabilježen u praksi u RH, a četvrti je polovičan. Četvrti vrijedi samo za situacije kada se biciklist ne može skloniti, ali kada se u opasnoj situaciji biciklist može skloniti, svaki je psihič svjestan da će se biciklist iz straha od stradanja i skloniti, koliko god da po zakonu “imao pravo” da se ne sklanja.
U odnosu auto-auto sigurno je da je prvi, i daleko najjači, motiv strah od vlastita stradavanja uvijek prisutan (jednako i kod psihiča), a isto vrijedi u cijelosti i za četvrti. Dakle svi, pa i psihiči koji su statistički nezanemariv dio sudionika u prometu, uvijek imaju barem dva motiva za pravilno postupanje kada se susreću s drugim autom, dok je kod situacija s biciklistima motiviranost bitno manja, a za psihiče nikakva ili je blizu nuli.

Chesterton je dobro primijetio da luđak nije čovjek koji je izgubio razum, već je to onaj koji je izgubio sve osim razuma, onaj koji je izgubio perspektivu. Manjak perspektive izvire iz prometnog zakona, koji je pisan iz jedne perspektive, onog jačeg na cesti. Perspektiva biciklista kreatorima zakona nije bila bitna i/ili poznata.

Od čega bi zakon trebao krenuti?

Koja bi dakle trebala biti zadaća nedosanjanog iznadprosječnog hrvatskog zakonodavaca, pa onda i izvršitelja zakona. Trebali bi krenuti od činjenica:
– da sadašnji zakon izjednačuje ono što jednako nije,
– da je posljedica tog izjednačavanja nejednakost u sigurnosti korisnika i nejednakost u mogućnosti korištenja prometnica,
– da u cijelom nizu opasnih situacija zakon umjesto da odredi minimalne sigurnosne razmake, procjenu razmaka (sigurnosti) prebacuje na jaču stranu u nadi da će se brinuti za slabiju, iako je činjenica da nezanemariv postotak ljudi nema sposobnosti brige niti sposobnost kvalitetne procjene sigurnosne situacije slabijeg,
– da odnose sudionika u prometu tvar prvo treba sagledati iz perspektive slabijeg.

U zakon treba unijeti odredbe koje će slabije više štititi barem u onom omjeru za koliko su slabiji odnosno motivirati jače da brinu za slabije barem u onoj mjeri u kojoj im nedostaje drugih motiva.
Kod promjene zakona trebalo bi uključiti slabiju stranu u izradu zakona i toj slabijoj strani dati priliku da iz svoje perspektive predloži rješenja koja bi povećala sigurnost slabijih.

Praktična zakonska rješenja

Kada npr. auto pretječe drugi auto, dok istovremeno iz suprotnog smjera dolazi slabiji (biciklist), kada već vozač automobila ne osjeća strah za svoju sigurnost kojeg bi imao da mu u susret dolazi jednako težak komad metala koji bi ga motivirao da ne uzrokuje opasnu situaciju, onda ga treba motivirati mogućnošću da će i u slučaju kada (sklanjanjem biciklista sa ceste) nije došlo do nesreće provesti godinu dana u zatvoru i biti olakšan za npr 300.000kn.
Policija bi trebala provoditi ciljane akcije zaštite biciklista u takvim situacijama, pa i u suradnji s biciklistima i uz pomoć kamera na biciklima koje bi imale teret dokaza, te uz svjedočenja biciklista.
Jednako bi se trebao hladiti i za puno kuna stanjiti onaj koji bi pretjecanjem iz suprotnog smjera prošao blizu bicikliste.
Kada bi prva takva presuda došla u medije, kada bi snimci uz sramoćenje takvih bili javno objavljeni, sigurnost biciklista bi u trenu bitno skočila. Zakon bi trebao odrediti minimalni razmak kod pretjecanja biciklista od strane motornog vozila, npr. 1m u gradu, 1,5 izvan i 0,5m u zonama smirenog prometa. Dalje sve u istom smislu. Nema tu previše posla, niti treba previše mudrosti.

Za većinu problema postoje krajnje jednostavna rješenja. Prosta k’o pasulj. Jesu li za odgovorne i nerješiva?

Pa baš i nismo jednaki (1/2)

Biciklisti su u opasnosti na cestama zbog brojnih poznatih razloga: lokalne prometne nekulture, loših prometnica, alkohola, mladosti-ludosti,…
No jedan od najvažnijih problema (koji je možda i najlakše rješiv) slabo je poznat, zapravo vjerujem većini i nepoznat, a tiče se pogrešnog polazišta Zakona o sigurnosti prometa na cestama, na što se nadovezuju loša zakonska rješenja.

Polazište zakona je potpuno promašeno, a to je proglašena i normirana jednakost sudionika u prometu koja nema veze s realnošću. Neosporna je i lako saglediva činjenica da su sudionici u prometu bitno nejednaki. Zakon je dakle potpuno neosjetljiv na značajne intrinzične različitosti sudionika u prometnu koje savršeno ignorira, te time ignorira i realnost da ključne različitosti sudionika nužno utječu na njihov međuodnos, na situacije u prometu, te stoga dalje na različite i nedovoljne razine sigurnost sudionika u prometu.
Već čujem, “…ali najvažnije je da smo (biciklisti) po slovu zakona ravnopravni…” Istina, jesmo na papiru. Ali što dalje s time? Koja je uporabna vrijednost takvog papira, odnosno zamisli koja postoji samo na papiru, ali ne i u praksi, na cesti? Pada mi na pamet samo jedna praktična upotreba, no bolje… Vrijednost ukazivanja na tu isključivo normativnu ravnopravnost pristojnije je dovesti u vezu s epitafom: A imao je prednost.

Načela i polazišta
Da bi ostvarili poželjnu jednakost trebalo bi u zakon uvesti različita i posebna prava, a s obzirom na bitne sebi svojstvene nejednake karakteristike, odnosno značajne različitosti pojedinih skupina, a sve kako bi u konačnici i sveukupno svi bili i osjećali se ravnopravno, te podjednako i čim više sigurno i ugodno.

Načelno ok, ali ništa konkretnog. Puno priče i načela, malo prakse i života. Istina, no da bi se problem mogao razumjeti prvo treba, kao što reče jedan pučki mudrac, dobro znati “razlikovati razliku”. Treba i istaknuti i razjasniti polazna načela, jer samo kada i ako je to jasno, i ostalo se može pravilno posložiti, te od načela krenuti. Dakle u oblastima u kojima smo jednaki, morali bi biti jednako tretirani, tamo gdje smo različiti, različito.
Nepravedno je isto tretirati različito, kao što je nepravedno različito tretirati isto. A evo kako se sve razlikujemo…

Fizika hladnog oružja kaže: 81:1, pa i više

Mi imamo sto kilograma “s krevetom”, oni imaju barem tonu ili deset njih. Nas ne štiti niti karoserija, niti masa ispred pod haubom, oni pak imaju još i zračni jastuk i pojas. Mi iz straha i opreza zaobilazimo najmanju rupu, lokvu ili slivnik, oni imaju amortizere i debele i široke gume za te probleme. Za nas je i šljunak pogibeljan, oni ga često niti ne osjete. Mi imamo “motor” od 100W oni od 100kW. Oni nas u trenu mogu ubiti svojim hladnim oružjem, mi njima ne možemo ništa,…
(Oni zagađuju, mi ne. Oni ubijaju i unesrećuju, mi ne. Oni uništavaju prometnice, mi ne. Oni stvaraju dodatni trošak zdravstvu, mi ne,..)
No najdeblja razlika, ona koja je uzrok najvećih problema i opasnosti iskočiti će sasvim jasno uz malo srednjoškolske fizike
. Biciklist od 100kg (sa biciklom) koji se kreće brzinom od 7m/s (25km/h) posjeduje kinetičku energiju od 2.450J. Automobil od tone koji se kreće brzinom od 20m/s (72km/h) spreman je u s/udaru predati nekome/nečemu svojih, brzinom i masom nakupljenih, 200.000J energije. Fizika+matematika kada se uvedu u priču ne daju previše prostora za pogrešan zaključak => 81:1 je omjer energija do kojih će doći kod sudara.
Ali ne samo to… Kada su u pitanju naleti na osobe, omjer moguće štete i posebno omjer vjerojatnost pogibelji još je i veći zbog nekoliko dodatnih faktora. Gornja formula odnosi se na kruta tijela. Metal karoserije znatno je tvrđi od čovjekova tijela. Udar krutim limom čini u istim uvjetima veću štetu od udara ljudskog tijela. Dodatni i još veći problem je činjenica da energija sudara nakon određenog porasta brzine (odnosno energije i to na kvadrat brzine) postaje kobna. Biciklist može nanijeti kobne ozljede u iznimno rijetkim, zapravo u bizarno nesretnim slučajevima (o čemu pored fizike i zdrava razuma svjedoči i statistika), dok je stradavanje od udara automobila pri posve uobičajenoj brzini u pravilu kobno. Energija biciklista pri uobičajenih 25km/h odgovara energiji automobila koji gmiže 8km/h, kod parkiranja npr.
Srednjoškolsku su fiziku brojni slabo naučili ili je više-manje zaboravili. Nebitno. Iskustveno i intuitivno u svojim je osnovama svima poznata. Na cesti se manji sklanja većem bez nužnog poznavanja formula i posjedovanja dobrih školskih ocjena.

Džungla na asfaltu, jači te kvači

U situacijama kada te jači ugrožava i oduzima ti pravo, konačna posljedica pokušaja dokazivanja prava može se svesti na ciničan već spomenut epitaf. Pješaci za sebe u pravilu imaju svoj ekskluzivan prostor, svoj pločnik ili se lako maknu lijevo kada su u opasnosti na cesti. Kreću se tada po lijevoj strani, te tako mogu vidjeti nadolazeću opasnost, pa uzmaknuti. No kada si na biciklu na cesti, tada si u pravilu i po zakonu na kolniku na desnoj strani, a opasnost često dolazi s leđa. Često ili ponekad te nitko ili netko “ne doživljava”. Biciklisti su tu j. stranka. Zatvaraju te, ulaze u škare, pretječu iz suprotnog smjera, izlaze iz dvorišta i sporednih smjerova, obilaze na centimetar,… sto čuda svaki dan. Ako ništa od toga, a onda barem bijesno potrube ili zaurlaju neku nesuvislost.
Svjesni su osnova fizike, a i mi. Oni su jači, znatno jači, a mi bjež’mo gdje stignemo. Znaju da ćemo se mi skloniti kada oni pogriješe, a ne oni. Pusti zakon i pravicu, čuvaj život i zdravlje.